Danas sam procitala ovu recenicu na instagramu koja me je podstakla da napisem par stvari. Postoji taj trenutak — zapravo uvek dođe u tišini — kada se čovek sabere. Kada te pozove, kada ti kaže da je konačno razumeo gde je pogrešio, kada ti prizna ono što si mesecima čekala da čuješ. I ja? Ja nisam dodavala minuse. Nisam računala rane, nisam merila izdaje. Pomnožila sam sve dobro sa deset, jer tako volim — široko, bezuslovno, glupo po nekima, hrabro po meni. Zbog toga sam sada u najvećem plusu svog života. A onda su mi rekli da prestanem da plačem. Kao da su suze nešto što se dozvoljava na kašičicu. Kao da je žena jaka samo onda kada je suva. Tek tada sam pustila svoju privatnu Nijagaru. Jer ja kada puštam — ja puštam do kraja. Rekli su mi i da Bog ne postoji. A ja sam se baš tada za njih molila još jače, jer samo se čovek koji veruje i kad mu ruše veru — zaista ne vraća na staro. Kad sam ostala bez love, nisam paničila — pojačala sam bakšiš. Kad sam osetila da mogu da se zamrznem, dlanove sam stavila na ringlu i okrenula na šest. Da osetim da sam živa. Kad sam videla da mogu da zamrznem srce, neumorno sam u njega zamišljala ljubav, gurala je unutra kao neko ko diže branu pred poplavu, sve dok se beton ne rascveta od topline. Kad sam shvatila da se plašim, pozvala sam strah da sedne preko puta mene. Direktna linija, isto vreme, isti sto. „Gledaj me u oči, pa ko duže izdrži.“ I izdržala sam, naravno. Kad me obuzme mrak, ja upalim sva svetla. I onu lampu koja inače skuplja prašinu. I sve sveće. I šibice. „Neka gori Ušće!“, viknem u sebi, jer ja ne gasim mrak — ja ga nadglašavam. A kad sam videla da nestaje drva, otišla sam u šumu po nova. Pažljivo birala šta smem da isečem. Kad je postalo previše gorko, sipala sam karamele u usta. Kad su me povredili, volela sam i njih — ali na bezbednoj udaljenosti. Daleko od očiju, da se razumemo. Rekli su mi da samo budale opraštaju. A ja sam znala da je oproštaj moja ulaznica za sopstveni mir, koji nema cenu. Ne njihov mir. Moj. Samo moj. I onda, naravno, dođe ona rečenica koju svaka jaka žena makar jednom čuje: „Luda si.“ Nisam se ljutila. Samo mi je najzad postalo jasno — oni nikada nisu razumeli put kojim idem. Nisu razumeli moje sabiranje, moje suze, moje molitve, moje karamele, moju šumu, moje svetlo. Nisu razumeli kako sam umela i sama da posumnjam u sebe, jer nisam bila rođena neuništiva — postala sam takva. Ja sam im, ironično, bila najbolja akustika. Obezbedila im prostor da njihov glas odzvanja u mojim ušima. Zato su i bili glasni. Zato su i govorili. Ali onda je, posle tog tupog mukanja spolja, konačno progovorilo ono unutra — moje. „Hej… nisam ja luda. Nego vi nemate muda.“ I ne kažem to sa gorčinom. Kažem to sa osmehom žene koja je rasla na pepelu, svetlila u mraku, ljubila i kad je bolela, i koja sada tačno zna ko je — i više nikome ne objašnjava.