Postoji posebna vrsta muškaraca koji su, zvanično, oženjeni. Ne onako „emocionalno razvedeni“, već administrativno uredni, porodično raspoređeni i društveno prepoznati kao zauzeti. I baš ti muškarci često imaju jednu paralelnu potrebu: ženu koja im nije žena, ali se od nje očekuje da se ponaša kao da jeste. Paradoks počinje već na prvoj stranici tog nepisanog ugovora. Ljubavnica, po definiciji, ne postoji u javnom prostoru. Ne upoznaje se sa kolegama, ne stoji pored njih na fotografijama, ne dobija ime u rečenici, već opis. „Jedna jako bitna osoba.“ „Neko moj.“ „Drugarica.“ Ali u privatnom prostoru — ah, tu se pravila menjaju. U privatnom prostoru ona treba da bude razumna, strpljiva, lojalna, emotivno dostupna i diskretna. Treba da razume obaveze, porodicu, decu, stres, brak koji „više ne funkcioniše“, ali se još uvek savršeno funkcionalno vodi u matičnim knjigama. Treba da ne postavlja pitanja u pogrešno vreme, da ne pravi scene na pogrešnim mestima i da ne traži odgovore koji bi mogli da naruše tu pažljivo održavanu ravnotežu između istine i komfora. Zanimljivo je kako se od ljubavnice očekuje zrelost, dok se muškarcu dozvoljava večita nedorečenost. On ne laže — on samo „nije razjasnio“. On ne skriva — on „nije našao pravi trenutak“. On ne bira — on „je zaglavljen između dve realnosti“. A ljubavnica? Ona mora tačno da zna gde joj je mesto, iako joj to mesto nikada nije jasno definisano. Najveća ironija je u tome što se od nje često traži ponašanje devojke: vernost, razumevanje, emocionalna stabilnost, čak i ponos. Da bude tu kad treba, da se povuče kad treba, da se raduje mrvicama pažnje i da nikada ne postavi pitanje koje počinje sa „zašto“. Ali istovremeno, kada dođe trenutak javnog imenovanja, ona postaje problem. Ne zato što postoji, već zato što bi njeno postojanje zahtevalo odgovornost. A odgovornost je luksuz koji oženjeni muškarci u paralelnim vezama nerado plaćaju. Oni bi da imaju devojku bez posledica, ljubav bez odluka, bliskost bez istine. Da im neko bude „sve“, ali samo tamo gde nema publike. I kada ljubavnica, sasvim ljudski, pokuša da izađe iz te senke, da dobije ime umesto opisa, status umesto tišine — tada nastaje haos. Ne zato što je ona pogrešila, već zato što je narušila savršeno uređen sistem u kome je on bio centar, a svi ostali statisti. Problem nije u ženama koje pristanu da budu ljubavnice. Problem je u muškarcima koji od njih traže da glume devojku, dok oni sami nemaju hrabrosti da prestanu da budu muževi. Jer prava veza ne počinje tajno, ne održava se izgovorima i ne završava rečenicom: „Ti znaš koliko si meni bitna.“ Ako znaš koliko ti je neko bitan — znaš i kako se zove taj odnos. Sve ostalo je samo vešto upakovana sebičnost.